Nakon izgona iz Španjolske (1492.) i Portugala (1498.) znatan broj Sefarda (Sefarad na hebrejskom znači španjoiska) nastanjuje se u Dalmaciji. Tu stižu tek polovicom 16. stolječa preko Venecije (Ponentini) u preko Turske, odnosno Bosne (Levantini). Splitski Romanioti prihvaćaju lzbjeglice u svoju malobrojnu zajednicu u kojoj bolje obrazovani i brojniji sefardski židovi dominiraju, pa romaniotski običaji i tradicije postupno iščezavaju. Od polovice 18. stoljeća u Split iz središnje i istočne Europe stižu Aškenazi (Aškenaz na hebrejskom značil Njemačka). Oni se nakon društvene emancipadje u 19. stoljeću uključuju u sve segmente života mediteranskog grada, donoseći napredne europske utjecaje, nova zanimanja i novu modu.
Od sredine 16. stoljeća židovski starosjedioci s pridošlicama u sjeverozapadnom dijelu Dioklecijanove palače, u svojoj četvrti po kojoj Splićani taj dio grada i danas nazivaju Get. 0 pripadnosti kuća židovskim obiteljima svjedoče tragovi mezuza (kutijica s kratkom molitvom ispisanom na pergamentu) na kamenim dovratcima na više mjesta u Getu. Za vrijeme turske opasnosti u sklopu obrane grada židovskoj zajednici je povjerena obližnja sjeverozapadna kula Dioklecijanove palače koja se u dokumentima spominje kao židovski položaj.
Na njezinom istočnom zidu bili su urezani znakovi menora, jedini osim onih u podrumima Palače. Za razliku od većine europskih gradova u koji a su Židovi bili prisiljeni iživjeti u izoliranoj četvrti, u Splitu je geto bio otvoren, osim u kratkom razdoblju krajem 18. stoljeću. Splitski su židovi izvan geta i prije njegovog konačnog otvaranja za vrijeme francuske uprave početkom 19. stoljeća.
